Ja sam došao po dekretu biskupa Đakovačko-srijemske biskupije tada u Srijem na službu. Najpre sam bio župnik u Beočinu i Čereviću, a nakon tri godine sam prešao u Petrovaradin. Tu su me zatekle te devedesete godine. Sve sam te godine preživio, živio sam u Petrovaradinu. Godine 2004. sam preuzeo, na prijedlog biskupa biskupije Srijemske Đure Gašparevića, župu Novi Beograd. Tada sam se oprostio sa Petrovaradinom. Nakon godinu dana, kolega iz Surčina je tražio od biskupa odlazak na drugu župu, odnosno u Hrvatsku. Biskup je ispunio njemu želju, a meni je ponudio župu Surčin. Ja sam prihvatio tu župu Presvetog trojstva Surčin. Tu sam već deset godina kao surčinski upravitelj župe.

Prvi put sam naslutio da se nešto “iza brda valja“ još dok sam bio u Beočinu, dakle 1983, 1984. godine. U kom smislu? Pojavio se Milošević na onom famozonom mitingu na Kosovu sa onom njegovom famoznom „Nitko ne smije da vas bije“. Meni je neki moj instinkt kazao da će ovo daleko dogurati. Ja sam prešao u Petrovaradin i došle su devedesete. Godine 1989, 1990. sam gradio crkvu u Petrovaradinu, renovirao. Počele su priče - „ustaški pop ima mitraljez na tornju crkve“. Mislio sam da su to bapske priče i nisam previše obraćao pozornost. Nakon toga su počele priče i kroz gradski autobus sve glasnije. Uglavnom je bilo da naoružavam Hrvate, da kamioni donose oružje koje je ugrađivano u pod crkve. Onda, Dnevnik novosadski je pisao da odabrani momci vežbaju sa kalašnjikovima pucanje u vinogradima petrovaradinskim, gore iznad Tekija. Ja sam taj isječak iz Dnevnika prenio u moju knjigu „Kako je umirao moj narod“. Te priče su bile koordinirane i širile su se. Imale su svoj oblik te priče i u Dnevniku novosadskom, vrlo ružan tih godina. Počeo se širiti onda i strah, ljudi su se bojali doći u župni ured da ne bi bili inkriminirani, da ne bi mislili da djele oružje i tako dalje. Nikad ja nisam imao od službenih organa ništa ružnoga, nit su oni meni dolazili da bi te priče proveravali, da li to stoji ili ne, ali je bilo indikativno u Dnevniku novosadskom pisati da odabrani momci Hrvati pucaju sa kalašnjikovima. Onda nema posle nikakvog demantija, odnosno šta radi policija i zašto ne proverava da li se to radi ili se to ne radi.

Išli smo vidjeti što se događa u Slankamenu. Tamo su bili grozni grafiti na župnom uredu, na kućama. Takođe je toga bilo i u Petrovaradinu. Recimo „Učila me moja mati da Hrvate treba klati“ i tako dalje. Na kući jednoga profesora geografije u Petrovaradinu se našlo i onda je on otišao među prvima. Dakle, rat grafita, rat ružnih natpisa u novinama, medijska ta kampanja strašna, televizija novosadska je bila grozna tih godina, grozna. To je sve bio nagoveštaj. Kada se dogodio Slankamen, a istovremeno se događa na području cijeloga Srijema, samo mi ne znamo sve te ekscesne situacije, ja sam bilježio u Petrovaradinu svoje, ljudi su dolazili da se oproste, govorili su: „Velečasni, mi tu više ne možemo izdržati. Dolaze nam pod prijetnjama, daju neke slike kuća tamo“. Ljudi su odlazili i kada su dolazili da se oproste, tražili su mi i rodni list. Ubrzo, tada je još bio onaj zajednički pasoš SFRJ, onaj crveni, kada je eskalirala sva ta nevolja i te nesreće, onda se išlo sa tim pasošem, ali u Hrvatsku nisu puštali bez krsnog lista ili dokumenta kojim bi se moglo dokazati nacionalno poreklo, identitet da si Hrvat, odnosno katolik. Kad se dogodio Slankamen, rekao sam kolegama, mi smo se svećenici tih godina jako sastajali i imali smo potrebu da više budemo zajedno jer smo tada jedni druge hrabrili i podržavali, da slijede Hrtkovci, zatim Kukujevci, počeo sam nabrajati. Petrovaradin će doći malo na kraju. Zaista, nije prošlo kratko vrijeme, nakon Slankamena su se dogodili Hrtkovci. Tada medijski isplivava ta priča o progonu Hrvata, ne samo Hrvata nego katolika, jer neki Hrvati su imali bračne drugove koji su bili Srbi ili Srpkinje. Odlazili su čak i muškarci Srbi sa svojim ženama. Dakle, kada su se dogodili Hrtkovci i to medijski isplivalo, strani novinari i tako dalje, tada se pokrenula jedna solidarna akcija zahvaljujući Nenadu Čanku i Ligi socijaldemokrata, gospodinu Đorđu Subotiću, koji je i danas zastupnik u vojvođanskoj skupštini i tako dalje, rekao bih moj prijatelj, i još nešto ljudi. Vesna Pešić je gurala odavde iz Beograda i iz Zemuna. Bilo je ljudi širokih i velikih koji nisu podlegli toj medijskoj kampanji, koji su podržali sa parolama „Ne dajmo svoje komšije“ ili „Čuvajmo svoje komšije“ i išli su kao podrška organizirano u Hrtkovce. To je bilo nakon što se Šešelj pojavio tamo sa svojom ekipom, sa konjima i kolima, sa tom ikonografijom koja je bila zastrašujuća za te ljude tamo koji su već pomalo slušali šta se dogodilo u Slankamenu i da se, kao što sam već rekao, nešto sad već ne iza brda nego i kroz ravnicu „valja”. Bilo je samo pitanje vremena kada će doći. Onaj famozni spisak je kolao svim našim hrvatskim enklavama, odnosno župama, i ne samo hrvatskim enklavama, u svakome mjestu. Spisak Hrvata koje treba likvidirati. Onda su se dogodili Hrtkovci. Hrtkovački sindrom je sinonim za progon Hrvata iz Srijema devedesetih godina, a u stvari bi se trebao zvati Slankamenski sindrom. Nakon Hrtkovaca isto su doživjela i druga mjesta, recimo Nikinci, odmah u susjedstvu Hrtkovaca, pa onda Platičevo, došlo je i do Golubinaca, isto u brutalnom obliku. Bilo je od grafita do ubistva. U Golubincima je ubijena jedna djevojka dok je gledala televiziju u 8 sati uveče, Marija Purić. Kada je ona ubijena, Golubinci su se počeli osipati. Prije toga je ubijen u Hrtkovcima Mijat Štefanac. Kasnije će doći u Kukujevce tročlana familija Tomić-Oskomić. Starica od 80 godina je ubijena i zaklana i njezina ćerka i zet, ili je to bila tetka njihova. Razumjete kako je kada u jednom mjestu čujete da su ubili ovoga ili onoga, to je onda panika. U Moroviću su već pobijeni braća Ablanovići, tamo na Bosutu i Savi, mjesto mirno „idilično“ za ubiti dvojicu muškaraca u naponu snage i zreloj dobi. Supruga jednog brata je bila Srpkinja i išla je do Miloševića, ali ništa nije bilo pomoglo. Do dana današnjega ne zna se gdje su ta tijela završila. Pričale su se svakakve priče, da su bili zakopani živi do vrata i torturirani i tako dalje. U Vašici je crkva mininrana do temlja. Kada je minirana crkva u Novim Banovcima, kolega nije smio izići iz kuće dok Miler i ja nismo došli iz Petrovaradina. Otišli smo u crkvu, a tamo krater strašan, crijep otišao, kipovi razoreni. Ja sam to uslikao i poslao kao neku poruku, vijest za novine „Glas koncila“, „Glas Slavonije“, „Glas ravnice“. Bilo je novina koje su htjele to objavljivati. Jasno da našu muku nisu registrirali ovdje jer je bila tendencija da se to što više zabašuri, odnosno sakrije i da se prebaci krivica negdje drugdje. Često puta je bilo: „Znate oni su isfrustrirani, oni to rade jer su njima ustaše to radile u Hrvatskoj“. Pa ne možeš zlom vraćati zlo. Država je nas tada trebala zaštititi jer smo mi bili lojalni građani ove zemlje. Mi nikom nismo činili ništa. Nikome od naših ljudi se nije našlo oružje od cijele tolike famozne priče o naoružavanju popova i mitraljezima na crkvenim tornjevima i tako dalje. Neki su svećenici otišli jer nisu mogli izdržati. Šidskog župnika su u stanici policije, legalne policije, nisu ga vodali po nekim logorima i podrumima, pretukli i strašno istorturirali. On je došao sa urezanim „Z“ na leđima i plav kao indigo papir.

Jedan dan kada sam došao kući, oko 4 sata popodne, moja dvojica ljudi, Braca Juhaz i Janika Karnaš popravljaju vrata. Pitao sam: „Šta je Janika?”, a on mi je odgovorio: „Velečasni, provalili su u kuću, mamu su pretukli“. Ušao sam u kuću, mama na stolicama tamo leži, jauče. Sjeo sam u auto i otišao u policiju u Petrovaradinu. Rekao sam: „Znate šta se dogodilo, sram vas bilo! Hrabri heroji, srpski junaci, tuku starice, razbijaju i lome. Pa gdje mi živimo?“. On kaže: „Pa gospodine, mi smo njima za petama“. Razbijaju mi prozore, ja iziđem u pidžami i kažem: „Što to radiš?“, kaže: „Ti si ustaša. Ideš tamo Tuđmanu i referiraš. Niko vas ne dira, a tamo svašta pričaš protiv Miloševića, protiv nas Srba“. Rekao sam mu: „Ako si tako hrabar i ako je to istina, sačekaj sada će doći policija pa im kaži i neka me ona vodi kud hoće ili nek ispitaju to.“ Policija je došla nakon 10, 15 minuta i ja sam izašao ispred kuće. Nisam htio ranije izlaziti dok policija ne dođe, nego sam se ovako dovikivao sa njim. Policija je pitala šta je bilo. Rekao sam im da me vređa, psuje majku ustašku, uznemirava me usred noći. Rekli su mi da je kod nas ukinut verbalni delikt i da oni ne mogu tu ništa. Za prozor su mi rekli da odnesem majstoru i da tužim za naplatu. Zahvalio sam im se na takvoj zaštiti. Policajac je posle njega pitao: „Zašto si to radio?“. Kaže ovaj: „On je ustaša i ide referirati Tuđmanu i govori za hrvatsku televiziju“. Policajac ga je onda pitao: „A zašto ti slušaš hvratski radio?“. Nasmijao sam se, da nije tužno bilo bi komično. Vratio sam se u kuću, ovaj na autobus, a policija svojim putem. Pojeo vuk magare.

Ja uopće nisam pomišljao o odlasku. Ja sam znao da ne mogu otići, imperativ moga svećeničkog zvanja je da ja ne smijem otići. Da sam otišao na najsigurnije mjesto na kugli zemaljskoj, ja bih bio okrenut svojom mišlju i svojim osjećajima na to mjesto gde sam ja bio legitimno župnik, pastir svojih ovaca. Nisam mogao ostaviti svoje župljane. Ja nisam mogao dopustiti da ta istina bude zatrpana bakandžom, bombom, ne znam već čime, pljuskom, šamarom, ponižavanjem. Ne, ja sam pisao. U večernjim satima bih se zatvarao, jer nikuda nismo išli tih godina, strah je bio gust ko magla, što se kaže, mogao si ga rezati kao sir nožem. Onda kada su preko dana provalili u kuću, ja sam posle toga napravio jednu željeznu štangu od vodovodne cijevi i zatvaro se poslije mise. Moja župa nikada nije bila bez mise. Ponoćke su najavljivane da će biti krvave, a u tih pet godina ja ni jednu ponoćku nisam otkazao, dok su neke kolege to radile. To nije bio moj inat, to je prosto bila ponoćna misa i tada sam je i održavao pa makar padale i sekire. Misa je morala biti u ponoć jer je to misa ponoćka. Uvjek je prošlo sve u redu. Sigurno da je policija činila svoje i bilo ih je sigurno više u civilu nego obučenih. Kada bi se završile moje obaveze uveče, ja sam stavljao tu željeznu štangu preko vrata. Jednom su došli da me likvidiraju, tek kasnije ću saznati odakle je to išlo, bilo je njih šestorica u dva auta i da su uspeli probiti, možda ja danas ne bih razgovarao. Ja sam nakon tog pokušaja provale i nemogućnosti provale, alarmirao crkvena zvona. Telefoni su počeli zvoniti, javio mi se muž jedne doktorice naše iz Petrovaradina i pitao me šta se dešava. Rekao sam mu: „Slobodane, sve je u redu. Biće dobro“. Kada su počela zvona da zvone, počeli su da pucaju. Nisu pucali u vrata, nego u vis ili u zid. Policija je našla samo čahure.

Tako su nastale i moje knjige. Ova aktuelna knjiga „Kako je umirao moj narod“ je u stvari zbir mojih novinarskih tekstova iz raznih novina koji su objavljivani tako ad hoc, kad se šta dogodilo i tako dalje. Ja sam to uobličio u formu knjige i ona je tiskana u Subotici. Dospela je i do Haga mimo moga znanja. Postala je optužbeni materijal Miloševiću i Šešelju, kao dokazni materijal za zla koja su počinjena na području istočnog Srijema nad Hrvatima.

Istina se treba znati. Međutim, Hrvatima to ništa neće pomoći. Rekao bih da Hrvata skoro više nema, da bi mogli možda nešto izvući za sebe, kao neko povjesno iskustvo, negativno, koje se dogodilo predstavnicima njihovoga naroda. Nažalost, ono što je ovdje ostalo je osuđeno na polagani izdisaj koji bi se čak vremenski mogao odrediti, a taj period nije dugačak. Mi ovdje nemamo nikakve budućnosti, nažalost. Možda da ova istina više ode tamo gdje naš narod živi i gdje su oni koji su proživjeli srijemsku kalvariju, srijemsku golgotu, da oni malo još ili njihovi naraštaji to ne zaborave. Ne bi se smelo i trebalo zaboraviti, a ono što kažemo - da se ne zaboravi, da se ne ponovi i da niko nikome to ne čini. Ja govorim sada o tragediji moga naroda. Drugi narodi imaju sigurno svoju tragediju o kojoj treba isto njihovi predstavnici i da govore i da novi naraštaji uče da se ne zaboravi.