Jelena D
Sve vrijeme od selidbe do rođenja provela sam u Kukujevcima. Tamo zasnovala obitelj, rodila troje djece, zaposlila se u školi u predškolskom odjeljenju. Obzirom da sam završila Pedagošku akademiju za vaspitača u Novom Sadu i od 1971. radila u školi i taj neki period do 1982. je obilježio društveni rad u mjestu.
Čim si prosvetni djelatnik pozvan si da sudjeluješ i u nekim drugim poslovima, u razvoju mjesta i ostalo, tako da bila sam angažirana i te godine sam dobila najveće priznanje Općine Šid za taj amaterski volonterski rad.
Nakon toga, uslijedilo je neko profesionalno angažiranje u političkom životu, to sad navodim jer je to možda bila mana ili prednost u vremenima koja su došla iza toga. Od 1993. sam radila u društveno-političkim organizacijama, bila sam predsjednik sindikata općine godinu dana, dvije godine tajnik SIZ-a za zapošljavanje i 1986. godine sam birana za predsjednicu Općine Šid.
Bila sam jedini Hrvat u Vojvodini, jedina žena u to vrijeme, koliko god sam se bojala svega toga, toliko mi je bilo i drago. Obzirom na sredinu u kojoj sam živjela, malo ljudi je uopće i radilo, da ne govorim koliko je njih uopće došlo do nekakvih pozicija.
Ostala sam živjet u selu, putovat svaki dan, ali imala sam i tu nesreću da su 1988. godine, kad mi je produžen drugi mandat, došle političke promjene u Srbiji, u Vojvodini, Jogurt revolucija i sve ono što je ona donijela. Tako da mi je drugi dio mandata protekao u takvim okolnostima u sredini u kojoj je bilo 56% Srba, 19 % Hrvata, 8% Slovaka, 5 % Rusina i nešto ostalih.
Taj proces koji je zamišljen nije išao baš željenim tempom, zato nam se i dogodio narod u Šidu i došlo je do političkih suđenja, prenosi preko radio-stanice, brojni natpisi u novinama. Ja sam došla pod udar kao autonomaš, pripisane su mi određene ocjene vezane za to, ono što je bilo najbolnije u svemu tome, taj proces se nije mogao sprovesti u Kukujevcima jer su me ljudi znali od rođenja, nije se moglo primiti pošto je podastrto.
Prešlo se na druge modele zastrašivanja, da sam odala državnu tajnu vezano za neki telegram Predsjedništva Jugoslavije o mitinzima, čije te konstatacije nisu išle na ruku tadašnjim zagovornicima promjena, pа је bilo da ću biti uhapšena. Onda je to prošlo, pa je došlo nešto drugo, montiran mi je proces za likvidaciju jednog poduzeća, bilo je to biće kaznene odgovornosti i tako dalje.
U svemu tome su pomagali ljudi sa strane, Mihalj Kertes koji je napao na nacionalnoj osnovi, u Kukujevcima da dijelim narod po nacionalnoj osnovi, tamo je u to vrijeme živjelo 98 % Hrvata. Ne znam odakle mu takva ocjena, trebalo je da dođe da to objasni, ali nije.
Zatim, Dragoljub Bajić iz CKSK Srbije koji je takođe zatražio da odradim neke poslove, popljujem neke ljude iz pokrajinskog rukovodstva. Kad sam ga pitala kako ću dalje živjeti sa ljudima koji mi vjeruju, rekao je: "Pa sklonićemo tebe i obitelj u Beograd". Rekla sam da to ne dolazi u obzir, da ja ne želim kao prvo kad stanem pred ogledalo pocrvenit pred samom sobom i pred ljudima sa kojima živim. Onda je bilo riječi da ću vjerojatno doći pod neke teže sankcije, jer je bilo - ostaćeš ti ako to sve uradiš.
Dalje je to išlo nekako svojim tijekom, kad Skupština općine nije izglasala moje smjenjivanje uslijedilo je smjenjivanje iz SK jer sam time izgubila bazu u društveno-političkom vijeću i to je bio način da me se eliminira jer sam bila pretvrdoglava.
Tako je sve to završeno '89. jer sam bila pretvrdoglava, neposredno prije ovoga svega što nam se događalo u selu '90. godine. Imala sam problema i na radnom mjestu. Povratak u školu mi je bio onemogućavan, dobila sam rad na određeno vrijeme. U to vrijeme me posjećuje Robert Čoban, čujem da je sad u Novom Sadu, Boro Lazukić iz „Borbe“, to je bio travanj '90. kad su došli tragom informacija da sam tajnik HDZ-ov za Srijem, da je helikopterom dolazio Franjo Tuđman. Ja bez obzira na to što sam sudjelovala u osnivanju Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini u inicijativnom odboru nisam prihvatila ni jednu funkciju, baš zbog ovog prethodnog perioda jer nisam htjela više štetiti nego koristiti novoosnovanoj stranci. Međutim, to nije bilo dovoljno i nastavilo se dalje tako da imamo tu '90. godinu kad je došlo do višestranačja, kad u Kukujevcima nije prošla ni jedna opcija politička osim ove.
Kad je to kasnije iskorišćeno, imamo hrpu ovih članaka: „Upis uz Bana i šahovnicu“, „HDZ u Sremu“, „Ustaške poruke putuju poštom“. Imamo jedan medijski linč kojem je cilj bio zatiranje te ideje da se osnuje takva stranka. Iako je prva mjesna organizacija, nakon osnivanja u Subotici, bila osnovana u Kukujevcima, skup je bio prijavljen, svi smo mi poznavali ljude iz policije, vlasti itd. Bili su svi tu, nikakvih loših poruka. Ali kasnije su te kasete, i sa tih i sa nekih drugih skupova, korišćene za politička razračunavanja i protjerivanja, pa na kraju i ubojstva.
Bilo je i direktnih poticaja na iseljavanje, 4. 7. '91. smo imali prvi pretres, nakon toga smo bili kod gospodina Šorgića. U pet sati ujutro su nam pokucali na vrata, predstavili se, ovo je MUP Srbije, imamo nalog da pretresemo kuću, imamo dojavu da se kod Vas nalazi radio-stanica i oružje. Probudili su mi djecu, mene i djecu su smjestili u jednu prostoriju, a njih šest je sa suprugom obilazilo prostorije, nusprostorije, sve su pretražili. Obzirom da ništa nisu našli rekli su: "E sad idemo na vikendicu". Mi kažemo imamo vinograd, ali vikendicu ne. Onda su tražili oružje, imao je suprug lovačku pušku, nju su uzeli iako je imao dozvolu i tako je to završilo.
Međutim, među tim policajcima je bio jedan iz Sremske Mitrovice, Kovačević mu je prezime. On je dolazio u nekoj ophodnji u selo. On se malo vratio kad je sve to bilo gotovo. Ispričavao se jer su nam razbili neke čaše kad su tražili u ladicama, vitrinama, ispremetali odjeću, svašta nešto. Ispričavao se da on ne djeli takva ponašanja, ali kaže ovi su došli sa Kosova, tamo su svašta doživjeli. To je tako prošlo.
O ovim događanjima tokom studenog '91. obzirom da je naša kuća bila na kraju sela, tu je bila otkupna stanica tvornice ulja iz Zagreba, jedan veliki plato gdje je dovožen suncokret i ostale poljoprivredne kulture.Taj plato je ta skupina, već pomenuta, koristila za prebijanje ljudi. Neke nismo čuli, ali su dolazili jer smo bili prva kuća, stavljali im led, pomagali, suprug ih je vozio kući.
Ne mogu zaboraviti jedan događaj. Suprug je odvezao moje roditelje, ja sam vidjela taj kombi sa Bijelim orlovima koji je prolazio, to su takvi krici bili i jauci da sam ja zatvarala uši da ne bih slušala i pobjegla sam kod susjede jer sam bila sama. Oni su otišli, jedan mladić je teturao, išao je piti vode, bio je sav krvav, sav mokar i ja sam ga pitala: "Josipe, je l' ti treba pomoć?". Rekao je: "Ne, ne smijem tražit' pomoć, rekli su mi da ovakav moram hodat kroz selo". Da bi ga svi vidjeli i da bi to napravilo određeni efekat. Suprug se vraćao pa ga je sreo na ulici, nagovorio ga da ga stavi u auto i odveze kući. Dogodilo se da je naišao na te koji su to napravili i zaustavili su ga i rekli mu da vozi ustašu. On je rekao da vozi unesrećenog čovjeka, da ga je našao na cesti kako leži i da ne zna što mu se dogodilo, a poznaje ga. Ovog su dečka potjerali dalje pješke, a suprugu su nabili pušku u stomak i rekli mu: "Ti znaš šta mi radimo sa ustašama i onima koji pomažu ustaše. Tvoja supruga je bila za govornicom osnivačkog skupa. - To nije istina, bili smo tamo ali ona nije govorila. - Moguće, ali to vas ne lišava odgovornosti i krivnje."
Onda je on vidio da je vrag odnio šalu, pa je mislio sad će vikat pa ako se ljudi okupe neće ga dalje maltretirat. Bio je jako eksplozivan, potrgao je košulju i rekao: "Pucajte ako će vam Srbija zbog toga biti sretnija." Onda su ga ipak pustili, ljudi su prolazili, malo su se zadržali, većinom su svi bili u strahu i tako se to završilo. 28.11. nakon ove intervencije u policijskoj postaji, u Skupštini opštine, nakon tih razgovora, išla sam kući sa posla, bila sam sretna što dolazi 29. neradan dan, malo mira. Škola je bila blizu ceste i kad god je prolazila vojska, obzirom da je tu bila i crkva, pucalo se po crkvi. Ja sam djecu upozoravala da kad čujemo da ide vojska, da legnu dolje, jer nismo bili sigurni di će ti rafali završiti. Bila sam sretna, idem kući, evo malo mira. Ispred kuće sam vidjela policijski auto, znala sam da mi je stariji sin sam i mislim se, Bože mili da li da idem kući ili ne. Ne znam što mi rade, ne znam što će meni, odem kod dvije susjede i zamolim da me nakon pola sata dođu nešto pitat, čisto da imam neku sigurnost. Ušla sam unutra i sin je sjedio sa trojicom, to su bili oni koji su bili u tom kombiju, tim oklopnjacima, ali su sad došli policijskim autom. Sina su potjerali van, jedan je sa njim bio na dvorištu naoružan, a ova dvojica su ostala. Nisam znala što me čeka, ali u tom strahu valjda čovjek dobije i neke snage.
Prva rečenica je bila: "Vi ste ekstremna Hrvatica, HDZ-ovka." Ja sam rekla: "Hrvat sam oduvjek, ekstrem nisam nikad bila, ne znam na koji način ste vi došli do toga." Onda je bilo: "Da li znate ko su ustaše u selu?“ Ne mogu negirat da nije bilo, al' to su već pomrli ljudi. Bilo je ono da li će me raspalit, jer znam ja na šta oni misle. Pa: „Ko ima oružje?“, ja kažem: „Pa lovci“. Opet je bilo da ih zafrkavam, pa su postali neugodni, onda je došao i suprug, dugo je trajao taj razgovor, neke konstatacije je zapisao. Rekao je da imaju dokaze da smo mi HDZ-ovci, da pedeset godina trpe, da sada imaju odrešene ruke da rade sa nama šta hoće, da mogu da nam nađu bombu ili nešto slično. To što smo u selu i ne selimo se, iako je to puno puta dano na znanje da to znači da vjerujemo da će Hrvatska biti do Zemuna pa smo stoga evo tu, oni će nešto ljudi pobiti, nešto iseliti, a oni što ostanu neće znati ni tko su - tako su nam rekli.
Prošlo je i to. Isto tako, znali su za moju političku prošlost. To mi je možda bila mana, a možda i prednost da nisam imala nekih brutalnijih političkih nasrtaja na mene osobno, iako je bilo na sinove i nožem i puškom. Suprug je puno više toga preživio. Kad su me pitali za HDZ-ov skup, ja sam rekla da je taj skup bio prijavljen i da je to DSHV. Rekli su da će srušiti i tu policijsku stanicu u Šidu i tu općinu gdje je ustaša mogla biti predsjednik. Sve je to začinjeno bilo sa puno njihovih prijetnji i konstatacija. Trajalo je to sigurno sat i pol i kad su odlazili rekli su da se ne predomišljamo previše, da ništa nismo mi opovrgli od tvrdnji koje oni imaju, da za nas vrijedi ono što je rečeno, da u tom smislu se treba nastaviti sa nekim našim pripremama za selidbu. To je bio 11. 1991. godine. Na proljeće iduće godine su već neki ljudi krenuli odlaziti. To su bili pojedinačni slučajevi. Još uvijek smo se nadali da bi se tu mogli nekako održati. Dana 11. 6. '92. u 23:30, ja još nisam legla, policija nam je zakucala na vrata. Suprug je spavao, došli su sa naredbom za njegovo uhićenje i odveli ga. Bila je noć, nisam znala ni koga da zovem ni šta da radim. Kad je došlo jutro, onda sam sa njegovom nećakinjom otišla u policijsku postavu. Došla sam do načelnika da ga pitam zašto mi je suprug uhićen. Rekao mi je da nema pojma da je uhićen, da oni taj nalog nisu izdali. Onda sam ustala, tamo sam se vratila, nisam znala što da poduzmem. Onda mi je prišao jedan čovjek, policijski je on neki službenik, i rekao da mi je supug gore u nekoj prostoriji. „Idite i borite sa za svoga muža.“ Kasnije smo saznali da je bio zatvoren 13 sati u samici sa jednim alkoholiziranim vojnikom iz Vukovara, ubacili su njih dvojicu. Dogodilo se da je suprug uspio sa njim razgovarat, dugo su razgovarali, da bi ovaj na kraju rekao: „Zar ja tamo ratujem i proljevam krv da oni čovjeka od žene dižu iz kreveta.“ Tako da tu nije bio nikakve torture koju su oni očekivali. U tu prostoriju gdje sam ušla on je sjedio sa načelnikom službe Državne bezbjednosti iz Sremske Mitrovice. Kad sam ga vidjela, kao da je utonuo u onu stolicu, brada mu narasla preko noći. Ja sam pitala da li su ga tukli, trebam li ići po odvjetnika, šta da radim. Na to mi se inspektor obratio, kako ja to ulazim, šta ja to mislim koje metode oni koriste, što oni tu rade. Ja sam rekla da dobro znam što se radi, da je prije toga 50 ljudi u toj istoj postaji prebijeno. Onda je on rekao da je tu slučajno naišao, pa kad je već tu, kad su oni njega doveli, ispalo je maltene da je došao sam pa da razgovara, ali te poruke koje je dao suprugu su išle u onom smislu vi ste ugledna obitelj, poradite na tome da pokrenete ljude, da ne biste prošli kao Iločani. Da napustite selo, pa da više nema tih tortura. Tako da su i to privođenje i te poruke bile u tom smislu.
Suprug je došao kući, međutim, nakon tri dana nam je bačena eksplozivna naprava. Djeca su mi sjedila, njih troje u sobi. Prozor je bio otvoren, jedno krilo, ali su roletne uvijek bile spuštene, bojali smo se. Nisu uspjeli ubaciti unutra. Inače je jedan vojni stručnjak rekao da je to vojni eksploziv. Nosio je suprug u policiju da to pokaže, da prijavi, međutim ništa se nije poduzelo. Ispostavilo se da je to neki vojni eksploziv koji vani nije toliko opasan, ali unutra izaziva razaranje. I danas sam zahvalna Bogu što su mi djeca tad ostala živa. Bilo je jako puno pritisaka od tih prvih koji su doselili u selo, oni su dolazili u naše kuće sa oružjem, poticali nas na iseljavanje, u školi smo imali problema, upadale su nam neke paravojne grupice. Zabranjivali su da djeca dižu dva prsta na nastavi, govorili su da će ih odrezati ako se to bude događalo. Bili su zatvorili i htjeli tuć jednog nastavnika, međutim nije bio Hrvat, vapio je, pa ljudi ja sam vaš, kad smo mi sjedili svi zajedno. Neki su htjeli skakati sa kata, jer su se toliko uplašili. Jednom su došli naoružani, djeca su bježala, a on je vikao ja sam vaš. Ja sam otrčala bosa preko u samoposlugu da pozovem policiju, međutim nisu došli. Tako da sve to što je rađeno, rađeno je sa ciljem da se zaplašimo i pokrenemo. Suprug je bio na rukovodećem mjestu u jednoj velikoj tvornici u Šidu. Smjenjen je, napisali su mu slovo U na ladici stola. U menzi kad su dolazili na obroke, prokazivali su ga da ga treba otjerati iz firme, da on šalje spiskove mobiliziranih. Jednom je došao jedan vozač u večernjim satima, zvao ga je na sastanak. On ga je znao iz Srijema i nije htio ići, kaže koji sastanak u tim kasnim satima. Hvala Bogu da nije otišao, jer ko zna gdje bi završio. Već su završavali ljudi na tako neki način.
Imali smo blizance, sina i kćer, završili su gimnaziju, te '92. godine. Htjeli su upisat fakultet, nismo znali ni gdje ni što. Otišli su u Zagreb na pripreme za Pravni fakultet. Ubrzo je došao poziv, pretpoziv za sina, za vojsku. Pozvali su i supruga. Otišao je da da izjavu gdje je sin, da ide na školovanje, da mu treba potvrda koju ćemo dostaviti, međutim uskoro je stigao i poziv. Oni su završili pravo, moj sin je tek nakon 15 godina prvi put ponovo došao, na nagovor žene. Ona je iz Bosne i htjela je da vidi njegovo rodno selo. Tek tad, jer mu je taj poziv sve vrijeme visio nad glavom i na koji način će on sad biti tretiran tamo iako je ovdje završio vojni rok. Ali eto, taj jedan strah i nakon toliko puno godina.
Iza tih događanja, kad su hapsili muža, bila je nogometna utakmica, stariji sin je igrao nogomet. Nakon toga sam dobila neko prijateljsko upozorenje da mi se sin prestane baviti nogometom jer je dogovoreno da mu se slome noge na utakmici. To je već trebalo biti napravljeno na jednoj utakmici. Dvojica su uletila, ali jedan drugom su slomili, ovaj je bio spretniji pa je iskočio.
Odupirali smo se stvarno dosta dugo svim tim pritiscima, osobito suprug. On je bio jako ljut. Smatrao je da je to kukavički napustit svoju kuću. Slao je mene sa djecom da se maknem, on će ostati da brani. Smatrala sam da nije vrijeme da se obitelj u takvim okolnostima rastavlja. Moramo bit zajedno, pa bez obzira gdje i to odsustvo djece, koja su otišla na te pripreme i sa kojima nismo ni u telefonskoj vezi je presudilo da ipak napravimo taj čin. Dana 2. 9. '92. došao je čovjek i rekao da mu kuća odgovara, da on ima kuću u Višnjevcu, da odemo da pogledamo. Mi smo to i učinili. U jedan mali kamion, jer nismo imali puno novaca, skupa je ta selidba bila, natovarili onoliko stvari koliko je stalo i pošli u jednu neizvjesnost, ostavljajući poslove, ostavljajući svu rodbinu. Neki su nam zamjerali, imali smo u obitelji problema. Zamjerali su nam da ćemo mi upropastit ostale ako mi to sad napravimo, ali poslije mjesec dana su krenula pisma obitelji da je krenulo još brutalnije, da se bacaju bombe, da se puca. Moj otac, koji se nije htio seliti, kao vi imate djecu, vi morate, ja ne moram, poslao mi je pismo. Imam ta njihova pisma, povremeno pročitam iako me to potresa. Kaže u pismu: „Kćeri, nađi mi šupu ali ja ne mogu ovdje više izdržat. Ja sam postao „uja“. Kažem, pa kome sam ja to ujak? Kažu, ne u tom, u onom drugom smislu.“ Onda je došla i ostala rodbina, onda su stizale tamo poruke da mi je suprug taksista, jer ljudi su dolazili, trebali su biti na neki način prihvaćeni. Trebali su negdje prespavat. Nekad nije bilo mjesta u kući za spavanje, po podovima se spavalo. Pomagalo se ljudima, koji su eto sve masovnije dolazili. Onda su se dogodila i ova ubojstva koja su potakla to još jače, još grublje. Mislim da je najteže kad izgubiš nekog svog, kad ostaneš bez člana obitelji. Nikakva materijalna nadoknada ili korist ti ne može nadomjestiti te stvari.
Dugo sam mrzila kuću u koju sam došla, mogu i o tome govorit. Nisam mogla da je pronađem u mraku. Bože, pa rođena sam tamo, svaki šalter sam znala. Ja sad ne znam gdje živim. Nisam mogla to prihvatiti. Suprug evo, do smrti nije prihvatio. Napravio je neki svinjac, pa kad ode da pije kavu, tamo sjedne. Ja kažem: „Pa kako ti je to gušt pit kavu kod svinjca?“ Kaže: „Zato što je moj, ovo nije moje.“ Nikako nije mogao prihvatiti da je to sad naše. Ja sam ga pokušala utješiti da se moglo dogodit da sam prodala kuću pa kupila, ali dugo je taj čin tog pritiska, te neželjene selidbe, priječio da nekako nastavimo neki normalniji život.
Meni je drago da ste se vi pojavili iz Srbije, da imate interes u ovakvim svjedočenjima, da ste nam dali mogućnost da kažemo, bar djelomično, ono što smo proživjeli i na koji način smo, ja to ne mogu drugačije nazvat, nego protjerani. Bez obzira što je to, kažu, humano preseljenje. Bez obzira što smo svi potpisali ugovore, svi smo bili upućeni da pravimo ugovore o zamjeni, da nam je imovina jednake vrijednosti, da je to sve bilo dragovoljno. Međutim, to ništa nije bilo dragovoljno. Sve je to bilo nasilno. Ja neću nikad zaboravit trenutak kad sam izlazila iz svoje kuće, kad sam poljubila sva vrata na kući. Zadnja slika, na izlasku iz sela, bile su neke rupače smo mi zvali. Selo je građeno od prijesni od cigle nekad davno, pa se kopala zemlja da bi se pravio taj cerpić, kako smo ga zvali. Tu je kasnije došla voda, tu smo svi naučili i plivati i pecati. Bili su dvoje ljudi, Stana i Franjo, koji su uporni bili u pecanju. Bili su, kažu ljudi, malo čudni, međutim, oni su mi tada bili najdraži ljudi jer su svi spavali u pet sati ujutru kad smo odlazili, a oni su pecali ribu na tim rupačama. Ja sam mahala i bila sretna da me neko ispratio. Iako je rodbina bila čitavu noć sa nama, ali taj izlazak iz sela, Stana i Franjo su mi bili najdraži ljudi i još uvijek su mi tako ostali, ta slika njih dvoje sa štapovima.
Trebalo mi je dugo, trebalo mi je 10 godina da odem tamo. Kad sam odlazila, na granici mi je carinik rekao: „A idete u lijepu svoju, ne sviđa vam se kod nas.“ Ja sam rekla da idem zato što moram, al idem uzdignute glave i vratiću se jednog dana sigurno. Smogla sam snage. Sutra da treba u Novom Sadu da sve ovo posvjedočim spremna sam, jer za sve postoji neka podloga. Postoje, što je najvažnije, živi ljudi koji su sve to preživjeli i mogu da svjedoče.
Kukujevci