Moje ime je Ivo Martinović. Rođen sam u Petrovaradinu, sa trenutnom adresom u Zagrebu.

Vojvodina je specifična sredina, ne samo za bivšu Jugoslaviju nego i za cijelu Evropu. Bila je jedan pozitivan primjer kako je moguće da postoji suživot različitih  kako vjerskih, tako nacionalnih i svih  drugih oblika zajednice na malom prostoru. To je nažalost nekima smetalo, taj identitet Vojvodine, a da bi ga promjenili, bilo je potrebno da promene političko vođstvo.

 Tad u to vrijeme, kasnih osamdesetih, kad se dođala Jogurt revolucija, „događanje naroda“   koje je bilo plansko što je i povjest pokazala kasnije, tad se prvi put kod mene i mojihprijatelja, moje generacije, javio neki strah da to sve neće ići u dobrom smjeru.

Druga velika stvar koja se dogodila bila je negdje početkom '91.  kad se vršio jako veliki pritisak, medijski, prema političkoj opciji koja je u to vrijeme bila izglasana u Hrvatskoj, voljom naroda. Pod tim medisjkih pritiskom se podrazumevao i pritisak na nacionalne manjine u Vojvodini koje su kao takve mogle eventualno smetati toj nekoj ideološkoj želji Srbije da se na tim prostorima dobije jedna čvršća politička vlast koja bi bila pod Beogradom jača.

Vojvodina,naravno, zbog svoje konstitucije, zbog različitih vjerskih i nacionalnih manjina, jako puno mješanih brakova, je bila jedno od mjesta koje je smjetalo u provedbi te velikosrpske politike, i kao takvu je trebalo „očistiti“, a posle se vidjelo – i u fizičkom obliku očistiti koliko se može.

Tako da su to bili momenti politički, koji su jasno stavljali do znanja da se to sve neće dobro završiti, onako kako smo se svi nadali da će ipak te političke trzaviee koje su postojale, naći način da se napravi jedan normalan dialog demokratski. U tom trenutku smo iskreno rečeno prvi put osetili strah.

Mi ,pripadnici hrvatskog naroda,  smo osećali strah tada, jer smo imali jednu vrstu etiketiranja kojim se htjelo staviti do znanja da smo mi Tuđmanova produžena ruka i da je nama naoružanje dostavljeno tankerom kako bismo napravili revoluciju u Srijemu.

I u Vojvodini općenito jer se znalo da u tom djelu dosta Hrvata živi. Mi nikada nismo videli niti jedan tanker, nikad nismo videli niti jedan šleper bilo kakvog oružja, ni oružje - fizički. Ali evo, bili smo svedoci da smo dobili etiketu toga. I osećali smo se vrlo neugodno i u strahu jer smo očekivali da će stalno biti neka racija, da će nam upasti u kuće odvesti nas  pod izgovorom da smo neki revolucionari koji su spremni da napraviti oružani ustanak protiv vlasti, protiv drugog mirnog stanovništva. Nikad se nije to dogodilo, pokazalo se i danas koliko je to sve bilo umjetno, stvarano i stvoreno. Povjest govori sad da nije postojao niti jedna sukob ili incident koji su izazvali Hrvati  ili neki drugi nesrbi, u Vojvodini.

Bez obzira na pritiske koji su postojali, ljudi su ostajali koliko se moglo duže. Kada se vidjelo da ti medijski pritisci nisu bili dovoljno jaki, onda se počelo primenjivati i neki drugi koji nisu bili medijskog karaktera, već su bili fizičko nasilje.

Na našu susjedu koja je bila samohrana majka petoro djece, od kojih je četiri bilo žensko, je bila bačena bomba, i to na garažu koja im je bila deo kuće. Jasno je da ona nikog nije mogla ugroziti u takvoj situaciji, dobro je da je uopšte mogla preživjeti, othraniti tu djecu. Ali eto, i na taj način se vršio pritisak. Mojim prijateljima u Somboru je bačena bomba, takođe, u kuću, ali je taj čovek bio politički aktivan, bio je ugledna osoba tako da se na taj način vršio pritisak kako bi se njih maklo  i  kako bi sa njihovim micanjem pošlo i drugo stanovništvo.

Te devedeset i prve godine vršio se pritisak i kroz prisilne mobilizacije, velikog dela srpskog i nesrpskog stanovništva. Veliki broj mojih prijatelja koji su bili Srbi su završili prisilno što na Vukovaru i na nekim drugim ratištima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Bilo je i ljudi koji su dobrovoljno odlazili u mobilizaciju, ne samo u JNA već i u neke paravojne formacije koje je vodila Šešeljeva stranka, Vuka Draškovića, Beli orlovi, Arkanovi tigrovi itd. To je bio dodatni pritisak koji je bio vršen na nesrpsko stanovništvo u Vojvodini, pogotovo u Petrovaradinu jer su Beli orlovi imali poligon u Šančevima i nije vam bilo svejedno kada ste  znali iz medija šta su oni činili,  da su to oni ljudi koji su išli na Vukovar, i da se sad tu obučavaju, jer je bilo pitanje trenutka kad će početi činiti ovde isto što su činili tamo. Ti isti ljudi koji su odlazili tamo na front u Hrvatsku su se vraćali pa su naveče prolazili hrvatskim mestima i selima gde je bilo hrvatskog stanovništva i sa kokardama na glavama pevali „Miloševiću šalji nam salate, biće mesa biće mesa, klaćemo Hrvate“. To se događalo osobno ispred moje kuće i u vrijeme kad sam ja bio otišao već, moji roditelji su tome svejdočili, ne jednom. Nije im bilo lako. Preko dana je bilo dobro, ali kada padne veče, nije vam bilo svejedno. Mi smo počeli razmišljati koje je to veče koje nas čeka, kad će se desiti fizička čistka ljudi. Pokojni otac je u to vrijeme pokušao zamoliti komšije za koje se znalo da su u Šešeljevoj stranci, u Belim orlovima itd. da nam jave kada dođe to veče, da se sklonimo, ali je dobio odgovor da to nije moguće, da je politika stranke takva da se prvo oni sklone kako ne bi odali šta se događa, a šalju se ljudi sa strane kako bi napravili tu čistku.

Problem je bio, osim toga, što u tom trenutku su mediji izuzetno jako oruđe. Prvenstveno je bilo važno oblikovati mišljenje domaćeg stanovništva. Sve  to se ne bi moglo dogoditi bez da se promeni mišljenje srpskog stanovništva. Ono je trebalo da bude to koje će biti izvršilac svega toga.

Ja ni dan danas nikome ne zamjeram, niti mogu. Jednostavno smo svi mi pod uticajem medija tamo gdje se nalazimo. Naše odluke koje donosimo u životu nisu uvek samo naše.

Mnogi su okretali glavu od toga, kao da se to ne događa. Niste mogli očekivati nikakvu zaštitu. Malo po malo, kako ko je individualno donosio odluku, je odlazio ili ostajao. Unatoč svim tim pritiscima koji su bili, medijskim, psihčkim, fizičkim koji su se dešavali okolo, ja i prijatelji nismo odlazili, nismo htjeli otići. Dugo smo tako bili, mi smo se tom prilagodili. Ali trenutak kad je sve više mojih prijatelja završavalo prisilno na frontu, na Vukovaru, i Hrvata i nehrvata, znači Srba. Dakako je nama Hrvatima bilo mnogo teže kad vas prisilno mobilizira i pošalje na Vukovar gdje morate pucati, a sa druge strane se možda nalaze vaši rođaci,prijatelji,  a ne biste htjeli ni da je bilo ko drugi a kamoli u ovoj konotaciji.

Još jedan detalj za koji smatram da je veoma važan kao vrsta pritiska. U toj mobilizaciji nije samo to da ćete vi biti u ratu. Mi smo svjedočili pričama naših prijatelja koji se vraćali iz Vukovara jer su dobili sobodno vikend ili tjedan dana i kad vi sjednete sa njima u kafić i slušate što se događalo i kako, vidite da su se ti ljudi psihički promjenili, da su upali u neke blago rečeno- depresije. Sad bi se to reklo- posttraumatski sindromi. Vidljivo je to utjecalo na njih. Do te mjere da su oni govorili da se ne mogu vratiti, da su doslovce tamo gazili po tjelima, po  leševima ljudi. Na svakoga ko je iole normalan to mora ostaviti ogroman psihički ožiljak. Pritisak kroz mobilizaciju se sve više vršio, racije su rađene po kafićima. Vojna policija bi, ukoliko bi vaši roditelji rekli da niste tu, govorila da ima nalog za pretres. Konkretno, jednog prijatelja su iz regala odveli pravo na front. Ili, direktno iz kafića. Bez prilike da se presvučete, pozdravite sa porodicom. Ako ne to, onda vas sa posla pokupe. U tom trentku, kad se to dogodilo jednom od mojih najboljih prijatelja, videli smo da to nećemo moći izbeći. Odlučili smo se skupa da to više nema smisla, i da se trebamo skloniti. Imali smo podršku roditelja. Otišli smo preko Bosne i Hercegovine, koja tada još nije bila u ratnom vihoru. Neko je ostao tamo, neko je otišao u Hrvatsku, neko je otišao u inozemstvo.  Nismo htjeli da čekamo da završimo na frontu i da sudjelujemo u tom ludilu. Dok smo odlazili iz Srijema, prema Bosni, svedočili smo nepreglednoj koloni tenkova, vojnih vozila, koji su išli prema Vukovaru i u tim ljudima po sremskim selima koji su izlazili na ceste, držali boce rakije, veselo otpozdravlali vojsci koja je prolazla, želeći valjda da što više ljudi pobiju, ne znam što. To ludlio koje se događalo, svedočili smo mu.  Veliki dio ljudi koji nije odgajan tako, koji nije niti bi danas zgazio mrava na cesti, medijski se preoblikovao pod pritiskom i sudjelovao je u tome sa nekom podrškom.

Po mom dolasku ovdje u Hrvatsku, moji  (roditelji i sestra od 20ak  godina) su imali velikih problema tamo u Petrovaradinu. Zvali su ih telefonom neprestano, noću pogotovo. Dolazili su sa četničkim zastavama ispred kuće. Kad su ih zvali govorili su ima da idu, da im je sin u Hrvatskoj i da kolje Srbe, da će oni doći i da će ih poklati večeras. Sa tim vam nije svejedno leći i zaspati. Uporno se ipak nisu htjeli odseliti od tamo, iako sam ja vidio da se to ludilo neće brzo završiti, tu nema perspektive, pogotovo za moju generaciju. Bilo je bezperspektivno i za ljude srpske nacionalnosti, jer je sve išlo ka tome da se sve raspadne - i moralno i ekonomski.

Ja sam otišao u jesen '91. a moji su ipak pod tim pritiscima pošli za mnom u petom mjesecu '92. I od tad smo sa zagrebačkom adresom.

Ja sam se po dolasku uključio u rad Zajednice proteranih Hrvata iz Srema, Bačke i Banata, koja je bila a i dan danas je pre svega jedna humanitarna organizacije. Nismo politički djelovali.

Bio nam je cilj da pomognemo desetinama hiljada ljudi koji su iselili da se tu snađu, da dobiju papire jer nije bilo lako u tim ratnim okolnostima se doseliti u novu okolinu.

Tu sam od početka bio u toj Zajednici i trudili smo se da tim ljudima pomognemo. Ponavljam, veliki broj Hrvata je došao tu, ali bilo je i nehrvata, Mađara i drugih nacionalnosti, pa čak i Srba koji su iselili iz Vojvodine usled tog ratnog ludila, ljudi iz mješanih brakova koji su djelili sudbinu sa svojim supružnicima. U tome svemu, trebalo je njima pomoći.

U Srbiji srećom nije bilo ratnih intervencija, ali je postojao taj psihički pritisak. U tom svom ludilu, sa svim što se događalo u Hrvatkoj i Bosni, naravno da nije bilo lako ljudima kad su došli, sa tom našom ekavicom kojom smo govorili, trebalo ih je zaštiti, i Hrvate i  Srbe, i objasniti da su to normalni ljudi koji su došli tu da žive. Trebalo je ljudima objasniti da to nisu ti ljudi, ti snajperisti, koji gađaju ljude po Zagrebu, po Osjeku, po drugm mjestima, Srbi, da su to ljudi koji su tu sad sticajem okolnosti a rođeni tamo preko Dunava, ali nisu nasilnici, ne žele nasilje, nisu ga činili tamo niti će ga činiti ovdje.