*sekretar Zajednice proteranih Hrvata iz Srema, Banata i Bačke

Rođen sam u Srijemskoj Mitrovici, živio sam u Hrtkovcima. S obzirom na ovaj moj rad kao glavnog tajnika Zajednice i uređujem dva, tri lista tog zavičajnog karaktera, mogu reći da je osnovni razlog osnutka Zajednice zapravo to što smo imali jednu pomalo neprirodnu situaciju. Ti ljudi koji su živjeli u tadašnjoj Jugoslaviji, dakle bili su državljani Republike Hrvatske, odnosno Republike Srbije i naravno Jugoslavije i sad su se sticajem tih okolnosti oni našli u statusu stranca. Dakle, svi ti ljudi, Hrvati iz Vojvodine kad su došli u svoju matičnu državu Hrvatsku iz poznatih razloga, imali su status stranca. To je bio problem jer ti ljudi, kada govorim o čistoj egzistenciji, nisu mogli ništa ostvariti, nisu mogli prenjeti kuću na svoje ime, dobiti papire i tako dalje. U to vrijeme je naša zajednica odigrala ključnu ulogu jer neki ljudi nisu imali riješeno čak ni stambeno pitanje. Tu je Zajednica odigrala ključnu ulogu da tim ljudima pomogne u tim nekim najtežim trenucima ove bliže povjesti. Ne znam da li je poznato, ali negde oko 40.000 Hrvata i jedan dio nehrvata su doselili za vreme tih devedesetih godina u Hrvatsku, a jedan dio i dalje po svjetu.

Taj zadatak mislim da je Zajednica izvrsno odigrala. Dobro, ruku na srce, to je bilo jedno ludo vrijeme kada su svi pokušavali pomoći. Kada čovjek gleda taj period u životu tih ljudi koji su se morali seliti, mislim da je to zaista bila jedna luda situacija kada su nekakve temeljne civilizacijske vrijednosti, koje su općenito vladale, bačene na lomaču ljudskog ludila, kada se nije znalo ko šta radi i kada ste bili krivi samo zato što ste jedno, a ne drugo i tako dalje. Nakon toga, kada se to pomalo smirilo, kada su se ljudi doselili, riješili papire, osnovna zadaća Zajednice je bila da svoj nekakav identitet drži i njeguje, tu jednu specifičnost kulture, jer kada govorim o Hrvatima, ima ih u raznim djelovima bivše Jugoslavije i svako je po malo specifičan. Tu specifičnost se mi trudimo pokazati ljudima na neki način. Moramo biti svjesni činjenice da i u Hrvatskoj jedan dobar dio ljudi malo zna o Srijemcima i o njihovim sudbinama i tragedijama. Čak i dan danas imamo situaciju da je Srijem podjeljen između Republike Hrvatske i Vojvodine, odnosno Srbije. Dvije trećine Srijema je u Vojvodini, a jedna trećina je u Hrvatskoj i vi sad imate suludu činjenicu da novinari i ljudi u Hrvatskoj govore o istočnoj Slavoniji, a ne o zapadnom Srijemu. Mi smo eto održali i nekoliko koncerata u “Lisinskom” gdje smo zaista htjeli tu posebnost Hrvata iz tih djelova bivše države nekako ljudima predočiti, staviti na dlanu da vide ko su i što su.

Zajednica proteranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sedištem u Zagrebu je krovna institucija, a imamo 9 zavičajnih udruga i 9 ogranaka. Te zavičajne udruge su osnovane po mjestu odakle su dolazili ljudi, kao što je Petrovaradin, Beška, Srijemska Mitrovica, Hrtkovci, Slankamen i tako dalje. To su ljudi koji su došli iz tog mjesta, najbolje se poznaju i najbolje mogu tu neku svoju specifičnost manifestirati prema vani da ta vidljivost bude što bolja. Druga struktura naše Zajednice je ta da smo osnovani po ograncima, također ih imamo 9. To su mjesta gdje su se ljudi u najvećoj koncentraciji doselili u Hrvatsku. To je na primer Osijek koji je dosta jak i puno ih ima tamo, pa Požega, Zagreb, Virovitica, Split i tako dalje. Zapravo na ta dva stupa Zajednica počiva i na taj način vršimo svoju temeljnu zadaću i vrijednost koju smo si zacrtali.  Naglasio bih i mislim da je to jako bitno i time se ponosim, ja i svi mi koji surađujemo u Zajednici, da bi bilo možda logično očekivati da su ti ljudi koji su tu morali dolaziti u tim teškim trenucima, da bi se možda razumjelo da su ti ljudi puni nekakve mržnje i naboja negativnog prema onima koji su im to na neki način stvorili, međutim ti su ljudi zaista realni i nema nikakve mržnje. Svjesni su da je to sticajem tih povijesnih okolnosti tako bilo. Dakle, ponosan sam na tu činjenicu da sve što radimo, radimo u najboljoj namjeri da bi to približili svim ljudima koji su Hrvati i koji nisu Hrvati. Naglasiću činjenicu da je poznato da Vojvodina ima puno mješanog stanovništva i jedan dobar dio ljudi čak drugih nacionalnosti, Mađara, Srba, je dolazio u Hrvatsku. O mješanim brakovima da ni ne govorim. Imao sam situaciju da sam na jednom skupu u Hrvatskoj vidio svoju školsku kolegicu iz razreda Jovanku, to je odmah poslije rata bilo, i kada sam je oslovio, ona se sva snuždila i rekla mi: „Ne, ne, ja sam sada Ivanka“. Želim naglasiti da su ljudi postali svjesni, bez obzira na to što se događalo, da je splet okolnosti takav da je to nekakvo ludilo, da je taj neki mulj koji je isplivao u tim trenucima odigrao svoju ulogu, i eto kolateralnih žrtava je bilo previše.

Htjeli smo kapitalizam, htjeli smo nekakav način razmišljanja isključivo kroz profit. Međutim, vi sad imate situaciju u Hrvatskoj da će na naslovnoj stranici recimo biti, karikiram, da je Severina ostala trudna, da je slomila nogu, ali neće biti prikazana situacija da je neki naš poznati znanstvenik izmislio neko epohalno otkriće ili će biti u nekim malim rubrikama. Šta onda mi kao marginalna grupa da kažemo? Jednostavno toliko je mala vidljivost nas Hrvata iz Srijema da apsolutno podržavam ovu vašu inicijativu jer mislim, odnosno činjenica je da sve što ne ostane zabilježeno i to je pokazala povjest, jednostavno će ostati trajno izgubljeno. Nije to toliko bitno, vrijeme će proći, ljudi će se snaći i tako dalje, ali je bitno zbog te neke povjesne odgovornosti za ljude koji će se baviti tim stvarima, da jednostavno ta istina bude zabilježena. Naravno, svako od nas može vrednovati tu istinu na ovaj ili onaj način, može je iskriviti, doterati, neko može reći neku svoju priču. Činjenica je da jedan dio naših građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj je za to vrijeme isto tako doživeo strašnu sudbinu, a ni krivi ni dužni. Za razumjeti je i te ljude.

Gledati objektivno, sumirati sve ono što se dogodilo bitno je zbog povjesti da se što manje događaju te stvari. Jedan dio ljudi koji je to sve skupa proživjeo je pun emocija, strašno pun emocija, tako da u nekim segmentima i ne mogu biti do kraja objektivni. Ta neka subjektivnost je pomalo i normalna, ali bitno je za te slijedeće generacije, za mlade koji će čak i raditi na svemu tome da budu informirani. Mi smo se susretali kada smo radili taj leksikon i biografije da je neko nešto krivo napisao. Imali smo sreću da je jedan dio ljudi živ, pa smo mogli ispraviti neke stvari. Želim reći da je odgovornost povjesničara općenito strašno bitna jer on kada u jednom znanstvenom djelu napiše nešto, to manje-više ostaje trajno tako i svi se ubuduće pozivaju na njega, odnosno na njegov rad. Tako da ako on nije dobro napisan i argumentiran onda se provlači ta neistina cijelo vrijeme. Hoću reći da je upravo ovo što vi radite ili slične stvari, slične organizacije, leži u tome da ljudi konkretno odgovore kako je to bilo i što se dogodilo. Mislim da je sad prošlo dovoljno godina da ti ljudi mogu sad hladne glave o svemu pričati i kroz jednu povjesnu prizmu shvatiti što se dogodilo i imati neki širi pogled, ako ništa drugo, i onda zaista reći to što se dogodilo jer su ljudi zaista doživjeli tragediju.

Kada je predsjednik Republike Hrvatske, bivši predsjednik Ivo Josipović, posjetio Kukujevce, u toj crkvi koja je bila devastirana govorio je, i to uglavnom pred srpskim medijima, jedan naš čovjek Milan Cindrić koji je doživjeo strašnu tragediju i srijećom je uspio preživjeti, i pomenuo je čak i neka imena, ali je na kraju zaključio i rekao da nikako ne mrzi cijeli srpski narod nego samo te pojedince i da oni moraju odgovarati za svoja zlodjela. Bilo je ljudi srpske nacionalnosti koji su stali na našu stranu, koji su onda morali doći u Hrvatsku jer su proglašeni za izdajice.

Niko odande nije otišao dobrovoljno u smislu da je on želio otići, nego jednostavno neki su bili pretučeni, neki su bili pod strašnim pritiskom i pretnjama, na neke kuće su bacane bombe i tako dalje. Ljudi, konkretno u Hrtkovcima, su govorili da će to proći, da nismo ništa krivi i tako dalje. Onda su neki ekstremisti izveli jednog i zaklali ga između Hrtkovaca i Nikinaca. Mislim da su ljudi shvatili da je vrag odnio šalu.

Ovo je jako važna stvar, upravo zbog toga da ljudi saznaju pravu istinu. Mislim da je to osnovna suština svega, da isključivo argumentirana istina ostane kao nekakav zapis i trag za mlađe naraštaje.