Svjedok sam događaja iz ljeta 1995. i prisilne mobilizacije u Vojvodini. I ne samo svjedok.

U to vrijeme sam bio izbjeglica i živio sam u studentskom domu "Ivo Lola Ribar" u Subotici u kojem je bilo dosta ljudi iz BiH i Hrvatske. Svakodnevno smo slušali informacije o racijama koje su se dešavale po kafićima, u gradu i javnom prevozu. Svaki put kad bismo sjeli u neki kafić samo smo gledali da li će naići policija,u uniformi ili u civilu. Jednom riječju, bilo me je jako strah i osjećao sam se kao kriminalac, iako je samo mjesto mog rođenja bilo razlog da budem uhapšen.

Jedno veče je policija opkolila dom, i tako pokušala da spriječi sve koji su pokušali da pobjegnu kroz prozore, i napravila pretres cijelog doma,svih soba i svih prostorija. Ne znam tačno datum kada se to dešavalo. Tom prilikom je 4 momaka odvedeno, a jedan je pretučen u hodniku jer je potrčao ka sobi kada je vidio policajce na vratima.
Svi smo uglavnom znali da će biti tih dana racija jer nam je tu informaciju neformalnim kanalima proslijedio tadašnji upravnik doma Bajčetić M. zvani Bajčo. Zahvaljujući tome i drugim izvorima informacija, mnogi su se tih dana sklonili iz doma, među njima i ja. Tako da je broj odvedenih momaka tako mali. Spavali smo tih dana u kolima, kod prijatelja i prijateljica...
Ja sam proveo više od mjesec dana u stanu u Novom Sadu koji je iznajmljivala moja sestra sa drugaricom, i doslovno nijednom u toku tog vremena nisam izašao van jer sam mogao sa ulice biti odveden.