Ja sam od 73. godine radio u Ministarstvu zdravlja i socijalne skrbi i preko nas je bio na neki način organiziran prihvat tih prognanika koji su dolazili iz raznih krajeva, prvenstveno iz istočne Hrvatske prema Zagrebu i onda smo ih upućivali dalje. Mnogi su željeli ići van u inozemstvo jer su imali prijatelje, rođake i roditelje koji su bili na privremenom radu po zapadno evropskim zemljama. Bilo je raznih situacija. Taj broj je bio nekad jako velik, dolazile su stotine ljudi u grupama, ali bilo je i obitelji pojedinačnih koje su znale se pojaviti jer su bili prograni iz određenog mjesta i željeli su ići na određeno mijeso dalje. Nisu samo bježali već su željeli da našu sebi neko sigurnije utočište.

Bilo je već u Zagrebu popunjeno sve u određenom vremenu, sve škole, sve sportske dvorane i veći prostori gde se moglo primiti. Imali smo divnih ljudi koji su se maksimalno angažirali, prvenstveno govorim o socijalnim radnicima. U drugom selu je bila jedna socijalna radnica koja je bila nemoguća, kad god smo mi imali problem ona je našla načina da ih smjesti, da im skuha čaj i da ih dočeka sa nekim pecivom i da bude najosnovnije da ih može primiti i smestiti u neki prostor. Sjećam se mnogih ljudi i obitelji koji su dolazili sa djecom i sa raznim potrebama, utučeni, izgubljeni... Jasno da nismo mogli očekivati, nismo ni znali šta se događa na tim područjima i nama kad su pričali  ovde u Zagrebu je izgledalo potpuno nevjerovatno da ljudi proživljavaju sve to što su proživljavali.

Ja sam bio do 1992. godine. Kasnije se to ipak i malo drugačije organiziralo, osvanule su se ustanove koje su se bavile tim problemom prognanika tako da je to bilo bolje organizirano. Ja sam 1992. godine otišao među prvima u veleposlanstvo republike Hrvatske u Budimpeštu, bio sam konzul, i tamo je bio veliki broj prognanika iz Hrvatske, a kasnije i iz Bosne i Hercegovine. Mađarska je primala sve, nije se tražilo nikakvo svedočanstvo, nikakvo legitimiranje. Ko god je došao na granicu i tražio pomoć i zaštitu, oni su puštali unutra u Mađarsku i nastojali osnivati te logore za smeštaj i za prihvat.

Kada je krenula najezda iz Srijema i dijelom iz Bosne, onda su predstavnici govorili možete ići u Dansku, možete ići u Belgiju, tamo primaju sve. Cijeli vlakovi su prelazili granicu, Mađari su ih pustili i sad taj vlak je stigao do Slovačke granice i ovi su zaustavili. Budući da većina nije imala pasoše, oni ih nisu pustili dalje. Brzo smo se uspeli dogovoriti sa konzulima tih zemanja, Slovačke, Češke, Njemačke i ostale zemlje preko kojih je trebalo ići dalje, da damo bilo kakvo svjedočanstvo tim ljudima da mogu ići. Mi smo tada u pasoše onih koji su ih imali, ubacivali i po desetak fotografija, ne samo rodbine nego i ostalih, i ovjerili. Oni su ih onda pustili i ljudi su dalje putovali po zapadno evropskim zemljama. Veliko je razumevanje bilo.

Mađarsko Veleposlanstvo je tada pokrivalo u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i Rumunsku, tako da smo mi tada rešavali i Hrvate iz Rumunske.

Mi smo imali sreću da smo u odnosu na sustav koji je tada vladao, u grupi intelektialaca i svećenika imali dosta jednostavnih i razumnih ljudi. Ne treba čekati da se urade neke epohalne stvari već uradi šta možeš i ja sam to prihvatio kao životni pristup.

Čovek mora naći sebe i potaknuti da svi mi nosimo nešto. Nismo mi gluvi za drugoga. Ta mala pomoć učinjena za drugoga je veliko bogatstvo i onom ko je to primio i onom ko je dao jer ga oplemenjuje. Ovaj vaš pristup je više nego potreban da otkrijemo da nije sve bilo crno i bijelo.