Ivana, istraživačica na projektu „Nepodobni građani“

(osobni osvrt o projektu i mome sudjelovanju u njemu)

Burne i ratom obilježene devedesete godine prošlog stoljeća su svim narodima na prostoru bivše Jugoslavije promijenile život, a mnogi su ljudi život u tom razdoblju i izgubili. No dok je, primjerice, broj poginulih direktnih sudionaka u ratu koji su na bojišnicu pristizali svojom voljom ili mimo nje, uglavnom poznat, o broju ubijenih i na druge načine zlostavljanih i zastrašivanih civila na područjima koja u to doba nisu bila zahvaćena ratom, šira javnost gotovo ništa ili baš ništa ne zna. Naime, iako postoje svjedoci i brojni dokazi koji potvrđuju da su Hrvati iz Vojvodine, napose oni iz Srijema, u spomenutom razdoblju bili izloženi zastrašivanju, raznim oblicima nasilja, protjerivanju sa svojih ognjišta pa i ubijanju, o toj se temi sve ove godine šuti.

Nakon raspada Jugoslavije početkom devedesetih srijemski Hrvati u Vojvodini našli su se u vrlo nepovoljnom položaju. Postali su nacionalna manjina bez priznatog statusa, s tim da ih je pripadnost katoličkoj vjeri učinila i dvostrukom manjinom. Uz to, Hrvati su bili jedina manjina u Vojvodini koja je u znatnoj mjeri bila izložena nasilju i fizičkim progonima. Zbog takvih političkih i društvenih okolnosti u kojima su narušeni etnički odnosi, a ugrožena je i materijalna i životna egzistencija, te uslijed izravnih i neizravnih prijetnji čime je stvorena atmosfera straha i neizvjesnosti, koja je pritom dodatno potaknuta ubojstvima građana hrvatske nacionalnosti, Vojvodinu je napustio veliki broj Hrvata, najvećim dijelom iz Srijema. Toj činjenici ide u prilog, među ostalim, i podatak da je iz pojedinih naselja protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo (Kukujevci, Novi Slankamen, Hrtkovci, Gibarac, , Beška i dr.), a Srijem je postao sinonim za tragediju vojvođanskih Hrvata.

Navedene etnodemografske promjene do kojih je došlo u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, očito nestajanje Hrvata u Srijemu, napose u naseljima koja su nekada naseljavali većinski, niz neriješenih pitanja (primjerice, pitanje nestalih i ubijenih civila za koje nitko nije preuzeo odgovornost, pitanje obeštećenja onih koji su bili prinuđeni ostaviti svoju imovinu u Republici Srbiji i dr.), te činjenica da se i dvadeset godina nakon rata o protjerivanju građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine a i iz Srbije općenito šuti, bili su poticaj da se uključim u projekt „Nepodobni građani“. Kao i drugim svjedocima toga nemilog vremena, u prvom redu onima koji su pristali svojim svjedočenjem dati osobni doprinos ovom hvalevrijednom projektu, ni meni nije bilo jednostavno odlučiti se na takav korak i prizvati u sjećanje događaje koji su iz korijena izmijenili naše živote. Posebno je teško bilo svjedočiti onim ljudima koji su na svojoj koži doživjeli razne oblike zlostavljanja ili čiji su članovi obitelji izgubili život ili im se izgubio svaki trag samo zato što su Hrvati, te su na taj način, protiv svoje volje, poslužili kao svojevrsno oruđe za poticanje na masovno iseljavanje građana hrvatske nacionalnosti ponajprije iz Vojvodine.

Činjenica jest da se izgubljeni život ne može nadoknaditi, a da su posljedice u životima onih koji su doživjeli tragediju neminovne i izuzetno teške. Činjenica jest i da ne možemo vratiti vrijeme, a ni promijeniti ono loše što se dogodilo. No ono što možemo, a za dobrobit je mladih ljudi i generacija koje dolaze, jest da na svjetlo dana iznesemo istinu o ne tako davno počinjenoj nepravdi o kojoj se još uvijek otvoreno ne govori, a za koju k tome nitko nije odgovarao, te da na taj način spriječimo da izblijedi iz kolektivnog sjećanja napose među stanovnicima Vojvodine, i to s ciljem da se tako nešto više nikada ne ponovi.