Izjava Vesna A. u vezi sa otmicom njenog oca i strica 23. 10. 1991. u selu Morović.

Oni su rekli, vi jednostavno morate otići, Ja ponovo pitam, zašto? Oni opet ponove onu rečenicu, Srbi idu iz Hrvatske, vi morate odavde…

Dana 22. na 23. 11. 1991. upali su grupa četnika, njih 7-8 u gostionu, seosku kafanu. Oni su upali, zapucali odjednom i počeli tući odreda.

Pobegao sam iz Kukujevaca 13. 07. 1992. godine. U međuvremenu sam zlostavljan na sve načine. Nema načina kako me nisu tukli i prebijali. Dva puta su me privodili, hapsili, ispitivali u Sremskoj Mitovici šest sati, ni vode mi nisu dali da popijem.

Prvi su pritisci počeli već tamo neke devedesete godine nakon izbora, koji su bili prvi višestranački izbori. Tada su se već počeli događati neki događaji koji baš nisu bili prijatni u ono doba. Očekivao si često puta provokacije.

Uznemirenost zbog telefonskih pretnji, ignorisanje državnih institucija, strahovi koji su se javili zbog Marijine tragedije te razmišljanja i stavovi ljudi u mojoj blizini doveli su me do takvog stanja svesti da sam stekao dojam da sam se zatekao u okruženju apsolutnog ljudskog idiotizma i bezumlja.

Mi smo bili tu još do sredine meseca svibnja, kad nam je počela pretnja svakojaka. Jedan što sam menjao kuću sa njim u Briješću veli mojoj supruzi : ” Ja sam čuo da je deda dobar i pošten čovek, ali nemojte ostavljat da čeka zemlju jer ubiće ga.

Tad u to vrijeme, kasnih osamdesetih, kad se dođala Jogurt revolucija, „događanje naroda“ koje je bilo plansko što je i povjest pokazala kasnije, tad se prvi put kod mene i mojihprijatelja, moje generacije, javio neki strah da to sve neće ići u dobrom smjeru.

Ostala sam živjet u selu, putovat svaki dan, ali imala sam i tu nesreću da su 1988. godine, kad mi je produžen drugi mandat, došle političke promjene u Srbiji, u Vojvodini, Jogurt revolucija i sve ono što je ona donijela

Pa komšije preko puta kažu, to su se deca igrala pa bacila bombu, to je zvanični komentar.Telefonski pozivi su bili posle, ’95. Posle Oluje. Kad je pao Knin, po hrvatskom – kad je oslobođen, to je bila subota…

Radio sam kao liječnik u Kukujevcima, a bio sam i prvi do predsednika DSHV-a, to je bila prva hrvatska stranka osnovana u Srbiji koja je objedinjavala Hrvate u Banatu, Bačkoj i Srijemu.

Svedočenje Slavice Rakoš preuzeto je iz knjige “Kako je umirao moj narod” autora Marka Kljajića

Mato je predsednik zajednice proteranih Hrvata iz Srema, Bačke i Banata. On je jedan od žrtava progona i zastrašivanja hrvatskog stanovništva iz Beške.

Zaustavili su me jedno veče i izvukli su me brutalno iz auta. Pored je bio kum i njega su izvukli, a nazad su bile supruga, ćerka i kuma.

Prvi put sam naslutio da se nešto “iza brda valja“ još dok sam bio u Beočinu, dakle 1983, 1984. godine. U kom smislu? Pojavio se Milošević na onom famozonom mitingu na Kosovu sa onom njegovom famoznom „Nitko ne smije da vas bije“.

Nedostajali su mi Kukujevci. Sanjao sam ulice i kako se igram, a to je sve prekinuto naglo kao neka nedovršena priča. Ako se priča o tome nadam se da se to više nikad neće ponoviti.

Adamu otjerali traktor za vuču, Anici oteli kaput krombi, Pavi Kovačić uzeli kuću, policajac od Katice potjero kombi.

…Tu su prostorije KUPD-a „Matija Gubec“. Na to društvo bačena je kašikara. Tri puta su bacali kašikaru na porodicu Rakoš. To je sve u neposrednoj blizini zgrade MUP-a, a odmah sa desne strane prema Kraljevcima.

Tih devedesetih godina sam bio u Novom Sadu, studirao sam filozofiju. Bio sam dosta aktivan kao student . Za prve događaje u vezi sa proterivanjem hrvatskog stanovništva sam čuo preko glasila “Glas ravnice”.

Zainteresovali su me ti ljudi, gde su oni sada. Zato sam dalje istraživala, našla ih u Kuli, išla tamo, snimala kako su se oni osećali kada im se to dešavalo. Jedan deo mog istraživanja je bio da nađem i ljude koji su otišli preko.

Kao dvanaestogodišnje dijete, nisam toliko obraćala pozornost, sve do trenutka dok mi najbolja prijateljica, ništa zlonamerno nije bilo, samo je napomenula da će doći vrijeme da ću se i ja morati odseliti.

Branislava je jedna od malobrojnih aktivistkinja koja je devedesetih bila u poseti Hrtkovcima kako bi ljudima koji su pod pritiskom pružila podršku i koja se pitanjem proterivanja hrvatskog stanovništva bavi i dan danas kroz svoj rad u Vojvođanskom klubu.

Naco zelić je svedok proterivanja hrvatskog stanovništva iz Vojvodine devedesetih. Organizovao je njihov prihvat i zbrinjavanje.

Zajednica protera, Hrtkovci, Slankamen i tako daljenih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sedištem u Zagrebu je krovna institucija, a imamo 9 zavičajnih udruga i 9 ogranaka. Te zavičajne udruge su osnovane po mjestu odakle su dolazili ljudi..