To je sve krenulo 1991. godine. Do tad su ljudi živjeli posve normalno. Pomešani, zajedno se ženili, slavili i radili.

Činjenica je da su 23. 10. 1991. godine, znači uoči pada Vukovara, najkrvavijeg doba stvaranja Hrvatske države, po njih došla službena uniformirana lica, sa dva siva auta registarskih oznaka JNA. Puna dva auta. Opkolili su nam kuću, ušli u dvorište naoružani i tražili mog oca da ga vode na saslušanje u šidski SUP. U kući smo bili moja mama, ja, brat i baka, majka mog oca, pokojnog oca, i strica. Moj otac nije pružao nikakav otpor, osim što je rekao da se ne oseća krivim ni za šta i da ne želi ići. Na to je došao moj stric iz drugog dvorišta. U to vrijeme moj otac je bio upravitelj ekonomije, mama je radila sa njim zajedno, stric je bio komercijalista u "Hem Pro boje i lakovi" u Šidu. Bio je kod kuće tada, vratio se sa službenog puta. Moji su imali veliko obiteljsko gospodarstvo tada, imali su puno stoke, zemlje. Znači radili na državnim poslovima i privatno kod kuće. Stric je pitao što se događa i o čemu se radi. Službena lica su rekla da su došla odvesti mog oca na saslušanje u šidski SUP i govore, pošto su vidjeli auto u dvorištu, da može još netko ići sa njim da bi vratili oca. Stric se ponudio da on ide. Međutim, kako je bila nestašica goriva u Srbiji tada i nismo ga imali u autu, oni su bili toliko slobodni da dozvole da moj stric i brat odu do rođaka u susjedstvo da ga pitaju za gorivo kako bi povezli naš auto. Toliko su znači bili slobodni u svom naumu da se jednostavno nisu ograničavali čak ni vremenom, nisu se ničega bojali. Oni su došli znači sa namerom, s tim da uopće nisu lutali, došli su točno na kućnu adresu. Znači da su bili upućeni.

Morović je bilo selo podjeljeno na dio gdje su bili Srbi, a gdje su bili Hrvati. To znači da netko tko nije bio mještanin nije mogao baš točno znati našu kuću.  Već se tu stvorio neki pritisak i nelagoda. Otac kada je vidio da nije ni malo bezazlena stvar, sam je otišao u sobu i jedna službena osoba sa njim kako bi se obukao i uzeo dokumente. Tako i stric. Svo to vrijeme su u stopu išli sa njima po sobama i gledali točno što rade. Nisu imali razloga da to rade jer mi u kući nismo imali oštrog noža, a kamoli vatrenog oružja. Spremili su se, ušli u službena auta i od tog dana im se gubi svaki trag. Tu večer je mama sa bratom otišla u šidski SUP i obratila se načelniku koji je rekao da on nikakav službeni nalog za njihovo uhićenje nije izdao i da oni za njih ne odgovaraju. Njegov jedini odgovor je bio: “Njih je odvela ona strana”. Sutradan ujutro je moja baka otišla u SUP sa mamom i pitala ga ponovo, on joj je isto odgovorio da ih je odvela ona strana. Na pitanje moje bake koja to strana, on je rekao: “Njih su ustaše sklonile”. Od samog dana odvođenja, cijeli zločin i sve što se kasnije događalo oko tog zločina je zataškano. Zataškano je od samih mještana, svih koji su sudjelovali lokalno u odvođenju i njihovom likvidiranju ili ne, i službenih vlasti Srbije.

Predsjednik opštine je bio Ilija Popović iz Morovića. Mada ja smatram da o tim imenima treba na sudu govoriti. Ima jako puno lokalnih mještana bez kojih to sve ne bi bilo moguće, ali ja osobno teretim I smatram da je za cijeli egzodus Hrvata iz Srbije, odnosno iz Vojvodine u Hrvatsku i oko tih zločina koji su se dogodili, odgovorna službena Srbija, odnosno odgovoran je službeni Beograd. U to vrijeme se zna tko je sjedio tamo, zna se tko je bila JNA i da su se sve postrojbe koje su kasnije nastajale tijekom domovinskog rata izrodile iz službenih formacija. To je ono iz čega ja polazim i to je moje težište.

Uglavnom, oni su odvedeni, kreće egzodus Hrvata, preseljenje. Mi te dvije godine uopće nismo bili u tim razmišljanjima. Moj, tada malodoban brat, je bio sustavno maltretiran tamo kao ustaško dijete. Moja majka ima rođenog brata u Šidu koji nam je strašno puno pomagao kada su tražili mog oca i strica. Obišli su brojne srbijanske logore kod Niša, Zrenjanina, Stajićeva, Begejca, Sremske Mitrovice, kod Beograda, Bubanj Potoka, bilo je dosta tih lokacija. Međutim, nigde ih nisu pronašli. Mi nekih indicija imamo i nemamo, to su priče. Pisalo se svašta. Recimo, da su iz šidskog SUP-a predani paravojnim četničkim postrojbama u Tovarnik, navodno je u Tovarniku bio krizni štab, da su tu dovodili ljude iz Vukovara, Iloka, Sotina, ali to je sve neslužbeno. Znači, dokle god se ne potvrdi službena informacija o njihovom mjestu posmrtnih ostataka, ja ne mogu govoriti niti aludirati na počinitelje niti na njihovo konačno mjesto smrti. Tako da ove sve priče su priče koje možda imaju neku svoju težinu. Mislim da je ovo slučaj za sud i da je to jedna ozbiljna situacija u kojoj ne treba manipulirati niti imenima, niti se ja mogu usuditi u bilo koga uprijeti prstom.

Ja znam da su mog oca u to vrijeme kada se zahuktavao rat i kada su se dvije države otcijepile mrzeli mnogi, ali baš da su bili u stanju preko noći odvesti i ubiti, to prosto ne mogu vjerovati. Mogu samo vjerovati u ono o čemu svi sada svjedočimo, o planu “velike Srbije” i u tom trenutku o bolesnim i zlim ambicijama pojedinaca koji su poveli za sobom odrijeđene mase ljudi koje su tu ideju podržavale.

Godine 1993. smo se mi sa svoje dvije obiteljske kuće preselili u Osijek, jer je brat trebao krenuti u srednju školu. Prošli smo eto kako smo prošli, imamo krov nad glavom. Ono što je jako bitno je da je moj brat u 17 godini svog života, teško psihički obolio. Boluje od šizofrenije, neizliječive bolesti. On je trenutno u fokusu naših života.