I: Koji je tvoj prvi susret sa tom nepovoljnom situacijom za Hrvate u Vojvodini i koliko si bila stara? Kako si to isprva shvatala i kako ti je postalo jasno da nešto nije u redu?

S: Pa dobro, preko medija, koje su moji roditelji pratili, je bilo dosta vjesti da se nešto događa. Ja, kao dvanaestogodišnje, trinaestogodišnje dijete, nisam toliko obraćala pozornost, sve do trenutka dok mi najbolja prijateljica, ništa zlonamerno nije bilo, samo je napomenula da će doći vrijeme da ću se i ja morati odseliti. To mi je bio šok jer sam cijeli život živjela u Petrovaradinu, u Novom Sadu i nije mi bilo jasno gdje bih ja to trebala ići. Tad sam počela nešto malo više pratiti što se događa, pa sam onda čula da se svašta događa po okolnim mjestima, pa sam čula razgovor svojih roditelja kako drugi ljudi odlaze i da bi možda mogli i oni.

Tu konačnu odluku o odlasku u Zagreb su donijeli kada su se intenzivirali telefonski pozivi u kojima nam je prećeno po nacionalnoj i verskoj osnovi jer smo išli u crkvu, kad nam je prvi susjed dovodio kandidate za zamjenu imovine i koji su nas podsticali da se selimo. To su sve bile neke okolnosti koje su potaknule moje roditelje da odemo jer jednostavno nisu htjeli dozvoliti da ja jednog dana budem građanin drugog reda. Mojoj mami, jer su znali da je Hrvatica, su znali reći: „Bićete i Vi jednog dana građanin drugog reda“. Prihvatila sam njihovu odluku jer sam bila dijete, ali mi nije bilo baš pretjerano jasno. Zbunjena sam najviše bila jer sam bila premala da shvatim šta se zbilja događa. Pomogle su slike na televiziji, kada su snimali prostore gdje se ratovalo. Recimo, u sjećanju mi je posebno ostalo kada su susjedi naši, bilo je troje muškaraca, pogotovo uoči pada Vukovara, znali sa puškama pjevati do kasno u noć tipa: “Klaćemo Hrvate, ustaše“. To se ponavljalo iz noći u noć. Onda rafali... Zapravo mi je to izazivalo strah. Onda čovjek počne pomalo i shvaćati da možda nije tu više dobrodošao kao prije, a moji roditelji su pratili zbivanja i čulo se što se događa po okolnim mjestima i selima. Bilo je pitanje vrijemena kada će to doći do nas isto.

I: U momentu kada ste odlučili da idete, kako je to izgledalo?

S: Sa nama je išla moja baka iz Sremske Kamenice. Njoj je bilo jako teško za shvatiti jer ona je rođena u Sremskoj Kamenici i sad je trebalo odjednom da skupi sve što ima u jedan kamion i da krenemo ne znam gdje preko Mađarske u jednu novu sredinu. Tati je to isto jako teško padalo. Mama se još najbolje držala, vjerovatno zbog mene. Onda sam počela razmišljati, u jednom trenutku živiš tu, imaš prijatelje, kuću, to je kraj u kojem živiš od kad znaš za sebe i odjednom pokupiš stvari u kamion i ideš negdje drugdje.

Mami su u firmi odobrili da joj otplate 5 godina radnog staža i da može ostvariti pravo na mirovinu. Međutim, prije pre no što su joj odobrili isplatu mirovine u Hrvatsku, uvjetovali su je da u MUP-u potpiše izjavu da dobrovoljno napušta svoje mjesto gdje je živjela bez ikakvih problema, već odlazi zato što želi. Pod tim uvjetima je dobila rešenje za mirovinu i garanciju da će je isplaćivati.

I: Kako su joj tada objasnili to što to potpisuje u MUP-u, a ne u svojoj firmi?

S: Zato što je to kao od njih zakonski zahtjevala Republika Hrvatska, da je to i uvjet da ona uđe tamo. Mama je još tamo rekla da je to njoj neshvatljivo i da uopće ne razume zašto to treba potpisivati jer se zna što se događalo, ali su oni insistirali. Taj primerak nije ni dobila naravno. To je ostalo u MUP-u novosadskom ako se ne varam.

I: Tvoje iskustvo kada si se preselila u Hrvatsku, nova sredina, škola... Koliko je to bilo teško? Koliko je bilo teško uklopiti se ili ne, u tom trenutku kada svakako čak nije bilo mirnodopsko vreme?

S: Da, nije mirnodopsko vrijeme bilo. Teško je bilo i to što je mama ostala. Nije bilo komunikacije nikakve, ni telefonske, ni pošta nije funkcionirala. Nismo znali što se sa njom događa. Tata je dobio na brzinu neki posao portira, pa ga nije ni bilo kući zapravo. Ja sam se sa bakom privikavala na tu novu sredinu u školi, pa novi jezik, naravno razumjela sam ga. Svima je bilo čudno što ja sad pričam ekavicu, a svima je bilo jasno da je rat između Srbije i Hrvatske. Na početku dok se nisu privikli, pa su me malo i zezali. Tamo u Srbiji su mi prigovarali što nosim katolički križ, a ovdje opet zbog ekavice. Našli smo se u situaciji da ne znaš gdje pripadaš i to je zapravo bilo najteže. Na sreću nije dugo trajalo. Brzo smo se sprijateljili. Nastavnici su bili ok, a ja sam poslije toliko i ijekavicu usvojila da sam bila najbolja iz hrvatskog jezika.

Baš ovaj projekt ja vjerujem da će omogućiti da mladi ljudi shvate što se zapravo događalo i da je ipak bilo ljudi koji su doživjeli veliku tragediju, a za koju se uopće ne zna jer se o njoj ne govori. Zato je ovaj projekt hvale vrijedan.

I: Koji su tvoji lični motivi, obzirom da ti u projektu učestvuješ dvostruko? Sa jedne strane imala si lična iskustva iz tog perioda, a sa druge strane nama si pomogla da dođemo do dosta kontakata.

S: Pa da se sazna istina. Dokle god se ne razjasni što je bilo i kako je bilo, uvjek se otvara mogućnost i za preuveličavanje i za umanjivanje onog što se dogodilo. Za jedan korektan odnos u budućnosti sa ove i one strane granice bitan je jedan čisti odnos, a čisti odnos ne može postojati dok postoje teme koje se guraju pod tepih ili se šuti o njima.

I: Šta misliš zašto se o tim temama ne govori ni u Srbiji ni u Hrvatskoj? Odnosno, zašto su one povremeno aktuelne ako su već ti ljudi svuda oko nas koji imaju taj problem?

S: Ne znam. Najčešći odgovor je, kada se pokušava pokrenuti projekt vezan za tu temu, da ne treba da se talasa jer to narušava odnose dveju država. Žalosno je što, kao i u svakom odnosu između ljudi, ako ti ne rešiš problem koji preči normaliziranje odnosa između dvije strane, ti to nikad nećeš rešiti niti ćeš postići da taj odnos bude normalan.

I sa hrvatske i sa srpske strane je bilo tragedija i nepravde i dokle god se o njima otvoreno ne razgovara i dok se ne upozna javnost, ne možemo ići naprijed koliko god se ovi na