g. Mato je predsednik  Zajednice proteranih Hrvata iz Srema, Bačke i Banata iz Zagreba 

Mogu vam reći da je sve do objave memoranduma SANU-a sve bilo normalno, da je bio normalan  suživot u Srijemu i u mojoj Beški. Nakon toga osjećali su se pritisci u zraku da to neće ići kamo treba. Već 1990. godine osetio sam osobno pritiske u poduzeću u kojem sam radio na način da su se ljudi počeli od mene malo udaljavati, a već pred kraj godine sam bio i smijenjen sa funckije koju sam imao. Bio sam član uprave poduzeća u kojem sam radio. Od nas sedam članova uprave, jedino sam ja bio smijenjen. Ostala je uprava od šest članova, a Statutom je bilo utvrđeno sedam. Naravno, smanjena mi je i plaća. Početkom 1991. godine oduzeta mi je i telefonska linija da ne bih imao neke kontakte ili ne znam šta. Onda, imao sam 1991. godine i verbalnih napada u poduzeću, a tamo negde u jesen imao sam i direktnih pretnji. Jedna osoba mi je pretila: „Šta čekaš, ustašo? Tvoji tamo kolju srpsku dijecu, peku u pećima, a ti tu sediš i dobijaš plaću“.

Sve sam to trpio dok nije došao dan, to je bio peti dan od pada Vukovara, 23. 11. 1991. godine, kada me je nazvao otac od moje supruge, ona je patronažna sestra u Beški, i rekao mi da je policija i inspekcija iz Sremske Mitrovice došla u Dom zdravlja, da su je optužili da krade sanitetski materijal i da ga preko župnika u Beški šalje hrvatskoj vojsci u Vukovar. To je bio petak. Došao sam odmah kući i rekao supruzi da se sprema, a imamo tri maloljetne dece, da sutradan odlazimo u Zagreb. Rekla je da nećemo još da idemo, da će dokazati da je nevina i da nije ništa napravila. Rekao sam joj: „Dokazaćeš, ali kad ti odu bubrezi“. Te noći sam ja otišao do jednog inspektora u Beški. Objasnio sam mu situaciju i pitao šta da činim. On mi je rekao: „Ja ti pomoći ne mogu. Samo znam da ti suprugu prate više od godinu dana. Stalno je pod nadzorom, tako da znaš o čemu se radi“. Osjećala su i deca u školi, mada su bili mali pa nisu to shvaćali, ali se osjetilo, jer neka dijeca, čiju su roditelji bili takvi odgojeni, pa su i na dijecu preneli te napadaje i ruganje. Malo smo razgovarali i dogovorili smo se da rano ujutro krećemo autom. Došli smo u Zagreb kod rodbine i tu smo bili jedno mjesec dana. Nakon toga smo uspjeli zamjeniti kuću. Eto tako je počeo moj život u novoj sredini.

Kada sam došao ovdje u novu sredinu, bilo je teško. Nije lako napustiti svoj dom i autom sa dijecom, suprugom i nešto malo stvari, otići. Tu smo eto počeli novi život. Bio sam svjestan situacije, bio sam svjestan i pre nego što je memorandum izašao, znao sam, procijenio sam, osjećao sam šta će se događati. Godinu dana pre nego što sam otišao sam već razmišljao otići možda u Njemačku kod sestre. Sve sam to odugovlačio dok nije došao taj trenutak kada sam video da stvarno meni tu više mjesta nema. Kad sam ovdje došao, pa posle nekih mjesec dana sam uspio zamjeniti kuću u naselju Sveta Klara. Dobio sam kuću, jasno, bez građevinske dozvole. Tu smo se nastanili i eto, hvala bogu, snašli se u novoj sredini.

Mogu samo reći, osim moje sudbine, da je činjenica da su takvi napadaji, to se već čulo od svih, bili usmjereni najviše na Hrvate u mjestima gdje su bili u postotku brojčano veliki. Krenulo se od uglednih Hrvata, koji su značili nešto u toj sredini, da bi onda potakli i druge.

Ova Zajednica osnovana je 21. prosinca 1991. godine. Početak progona je bio i prije, mnogi su i godinu dana pre toga već morali otići. Tada se stvorila ideja na čelu sa dr Mićanićem,  A. Plivelićem i još nekoliko zaslužnih ljudi koji su pokrenuli osnivanje Zajednice. Od tada do danas neprekidno djelujemo u Hrvatskoj. Mislim da smo puno toga uspjeli napraviti, pogotovo u tim prvim mjesecima, godinama, kada su se ljudi teško snalazili. Imali su problema u smislu nisu imali ni posla, nisu imali od čega ni živjeti, nisu imali državljanstvo. Trebalo je pokretati postupke za dobijanje državljanstva, dokumenata, upisa u škole i tako dalje i mislim da je zajednica dosta toga napravila i pomogla. Osjećali su se preko ove zajednice povezani jedni sa drugima i ostali su na taj način povezani i sa onim Hrvatima koji su ostali u Srijemu.

Ja se sjećam recimo jednog prvog druženja, to je bilo zahvaljujući Peri Mariću, Beščaninu, u Virovitici. On je organizirao prvi susret Beščana 2003. godine. Sjećam se tog susreta kao juče da je bio, gdje se skupilo nas jedno tristotinjak Beščana koji su protjerani iz Srijema i koji su se nastanili u Republici Hrvatskoj. Skupili smo se eto, na jedno mjesto iz Osjeka, Virovitice, Bjelovara, Splita, Zagreba, uz naše župnike koji su bili u Srijemu i Beški. To je bio jedan susret pun emocija i pun suza. Te su suze bile uglavnom suze tuge i žalosti za onim što smo ostavili i što smo doživjeli. Zadnjih godina su ti susreti drugačiji, ljudi su se snašli, zadovoljni su i ovo su susreti radosti jer se vide sa onima koje dugo nisu vidjeli. Na taj način pokušavamo ostaviti to jedinstvo koje smo stvorili i na taj način preko tih naših zavičajnih klubova uspostaviti trajnu suradnju sa mještanima, ne samo Hrvatima koji su ostali tamo, već i sa drugima koji su živjeli u to vrijeme kada smo mi bili. Imamo jako dobru suradnju sa recimo Zavičajnim klubom Beščana, pa onda Zavičajni klub „Stara Beška“, koji većinom čine pravoslavni Srbi. Povezani smo, dolazimo jedni drugima na susrete, mi na događanja u Beški, oni dolaze na naše susrete. Nisam izneo podatak da je u Beški, 1991. godine bilo 2.250 Hrvata. Od toga je proterano 1.500, 1.600, što znači da je ostalo svega jedno 600 Hrvata u Beški koji su uspjeli nekako opstati, ali na žalost radi se o starim obiteljima. Možete nabrojati na ruke u kojoj obitelji ima djece.

Jasno je da svaki čovjek mora znati povjest svoju i svojih roditelja, makar ona bila i vrlo neugodna. Baš zato se mora znati da bi na temelju tih iskustava mogli stvarati neku bolju budućnost. Hvale je vredna i vaša inicijativa da se zabilježi ono što je bilo da ne ostane u praznini, jer kažu: „Ono što nije zapisano, to se nije ni dogodilo“.